Intervju: Jasmina Selimović – Snaga volonterizma i empatije

U vremenu kada mladi sve češće traže priliku da se izraze, doprinesu i budu dio promjena, studentica našeg Medicinskog fakulteta Jasmina Selimović izdvaja se kao primjer volonterizma, posvećenosti i društvene odgovornosti. U razgovoru za naščasopis Jasmina je podijelila svoje iskustvo u volonterskom radu, aktivizmu i radu sa osjetljivim grupama, ali i kako sve to oblikuje njen profesionalni put.

Jasmina, već od prve godine studija ste se uključili u volonterski rad. Šta vas je motivisalo da napravite taj prvi korak?

Već tada sam osjećala potrebu da doprinesem zajednici i radim nešto korisno što bi bilo od pomoći drugima, ali i da izađem iz svoje zone komfora. Volontiranje mi se činilo kao način da spojim ono što učim na fakultetu s konkretnim djelovanjem. Mogla sam da radim razne projekte koji su vezani za medicinu, što mi je još više dalo želje i motivacije za ovom strukom.

Kroz BoHeMSA-u ste prošli brojne uloge, uključujući i koordinaciju važnih projekata. Koji vam je projekat ostao u najljepšem sjećanju i zašto?

BoHeMSA-a je bilo prvo udruženje koje mi je pružilo priliku da budem dio upravnog odbora. Kao Lokalna dužnosnica za ljudska prava i mir imala sam priliku biti koordinatorica mnogih projekata. Svi projekti su mi podjednako važni i svaki je imao svoju čar. Ako bih baš morala da izdvojim jedan, to bi bio obilježavanje Međunarodnog dana dječijih prava. Imali smo puno volontera i radili sa djecom uzrasta 3 do 6 godina. Pravili smo paketiće koje smo kasnije dijelili djeci romske populacije. Bilo je veselo i ispunjavajuće raditi sa djecom.

Putovanje u Frankfurt na SCORP weekend sigurno je bilo posebno iskustvo. Možete li nam podijeliti neki nezaboravan trenutak s tog događaja?

Jedan od najposebnijih trenutaka bio je „story sharing krug“ gdje smo dijelili lična iskustva iz aktivizma. Tada sam osjetila snagu zajednice – različite priče, različite zemlje, ali ista želja i ciljevi: da radimo na sebi i trudimo se da budemo što bolja verzija sebe. Bilo je i mnogo smijeha, razmjene ideja, i stekla sam prijatelje iz cijele Evrope.

Vaš aktivizam se ne završava u BoHeMSA-i. Šta vas je navelo da se uključite i u udruženje „Fenix“?

Udruženje za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji „Fenix“ me privuklo zbog rada sa ljudima koji se nalaze u teškim životnim situacijama. Željela sam da ono što sam naučila ne ostane samo u studentskom krugu, nego da dođe do onih kojima je najpotrebnije. To je prvenstveno korisničko udruženje gdje sam sa kolegama sa psihologije držala radionice samopomoći. Vodila sam seminare o prevenciji suicida i učestvovala u istraživanju o položaju žena sa psihosocijalnim poteškoćama u zajednici.

Mentalno zdravlje je očigledno vaša velika strast. Zašto vam je baš ova oblast toliko važna?

Ne bih rekla da je mentalno zdravlje moja strast niti je psihijatrija moj prvi izbor za specijalizaciju. Ali sam kroz lična iskustva shvatila koliko je mentalno zdravlje važno. Zabrinjavajuće je koliko ljudi nisu edukovani o tome, pa čak i među studentima medicine. Ako mi, kao budući zdravstveni radnici, ne razumijemo ovu temu, kako možemo očekivati od drugih da je razumiju? Zato sam se odlučila uključiti u udruženja kako bih bolje razumjela šta mentalno zdravlje znači i kako mu se pristupa. Planiram se time baviti kroz bilo koju specijalizaciju koju izaberem.

Kao vršnjačka savjetnica u udruženju Amica Educa, s kakvim izazovima se najčešće susrećete i kako ih prevazilazite?

Amica Educa ima posebno mjesto u mom srcu. Imala sam divnu mentoricu i kolege, zajedno smo prošli sve treninge. Najveći izazov je osjetljivost tema koje mladi donose – često prvi put pričaju o svojim problemima. Teško je jer nismo terapeuti – ne dajemo savjete niti rješavamo probleme. Cilj je da budemo podrška, da saslušamo bez osuđivanja i da informišemo kako da potraže stručnu pomoć. Važno mi je da mladi osjećaju sigurnost i povjerenje.

Koje su ključne vještine koje ste stekli kroz volonterizam, a koje vam pomažu u vašem profesionalnom razvoju?

Definitivno komunikacija, organizacija, timski rad i fleksibilnost. Naučila sam voditi tim, ali i slušati. Također sam naučila prepoznati potrebe zajednice, a to su vještine koje svaki doktor – i čovjek – treba da posjeduje. Uvijek se trudim imati holistički pristup.

Spomenuli ste rad na samopouzdanju i liderskim sposobnostima. Kako danas vidite sebe u tim ulogama?

Kroz sve angažmane stekla sam samopouzdanje sa kojim sam jako zadovoljna. Nekada sam mislila da lider mora znati sve i imati odgovore. Danas znam da pravi lider zna pitati, zna stati kada treba i zna osnažiti druge. Izlazak iz zone komfora mi je najviše pomogao u jačanju samopouzdanja. Planiram i dalje izlaziti iz nje, jer smatram da se tako najviše raste.

Šta biste poručili studentima koji se dvoume da li da se uključe u volonterski rad?

Samo krenite. Ne morate znati sve, ne morate biti sigurni – samo budite otvoreni. Volontiranje ne daje samo iskustvo – ono vas mijenja iznutra. Pruža znanje i osjećaj ispunjenosti koji fakultet ne može sam pružiti. Kada se osvrnete, shvatićete da je to bio jedan od najboljih izbora koje ste mogli napraviti.

I za kraj, gdje vidite sebe za pet godina i na koji način planirate nastaviti doprinositi zajednici?

Vidim se kao mlada doktorica koja ne zaboravlja razloge zbog kojih je sve počela – da pomaže drugima, da uči i prenosi znanje, da bude podrška. Bez obzira na smjer u kojem me karijera odvede, želim ostati bliska zajednici i nastaviti volontirati i govoriti o važnim temama.