Prof. dr. Eldar Isaković: Anatomija se uči zaboravljanjem

Predavač ste na Katedri za anatomiju, odgovorni ste profesor za predmet Anatomija, kao i predavač na predmetima Anatomija i Neuroanatomija.
Šta Vas je inspirisalo da se posvetite anatomiji i neuroanatomiji, i kako je izgledao Vaš put do profesorskog zvanja?

Moram priznati da moja studentska vizija budućnosti, ignorišući sve predrasude i htijenja u periodu adolescencije i rane mladosti prije studentskih početaka, nije bila jasno definisana. Prije svega, rekao bih da su mi studentski dani bili najljepši i najkreativniji dio života i u toj, nazovimo, euforiji vidio sam sebe iz godine u godinu studija na različitim destinacijama i oblastima medicine.

Po završetku studija još uvijek nisam imao nekih jasno definisanih želja i, po nekoj inerciji, prijavio sam se za hiruške grane i počeo raditi kao pripravnik stažer na hirurgiji UKC-a. Tokom staža sam odlučio probati u primarnoj praksi započeti rad, ali terenski posao u okolnim ambulantama i veoma loši uslovi i sredstva za rad su me usmjerili ka daljem traženju djelatnosti koja je najkompatibilnija s mojim profilom. U tih prvih par godina “profesionalnog sazrijevanja” pronašao sam i prepoznao sebe u edukativnoj i istraživačkoj strani medicine, a najbliža i najprivlačnija oblast mi se učinila neka od morfoloških naučnih disciplina, konkretno u mom slučaju je to bila anatomija (tada nije bila podijeljena na anatomiju i neuroanatomiju). 

Put od početka, već jasno definisane želje za ovom medicinskom djelatnošću, nažalost, u startu je bio zahvaćen ratnim dešavanjima koja su u znatnoj mjeri usporili i otežali akademski tok, tako da sam kao asistent radio i pripremao magistarski rad kroz postdiplomski studij do prestanka ratnih i poratnih prvih godina.

Uz svesrdnu podršku i mentorisanje prof.dr. Savković Admedine te prof.dr. Deše Mešića i pokojnog prof.dr. Šušćevića sa Banjalučkog univerziteta, koji su bili članovi komisije, odbranio sam magistarski rad, a potom kao viši asistent nastavio sa doktorskim studijem, koji sam okončao i odbranio doktorsku disertaciju 2004. godine. Od izbora u nastavničko zvanje docent pa do redovnog profesora tekao je intenzivan naučnoistraživački rad uz objavljivanje preko trideset originalnih naučnih radova u referentnim inostranim, ali i domaćim naučnim časopisima, učešće na kongresima i izlaganja na “ljetnim univerzitetima” UNTZ, mentorisanje magistarskih radova i doktorata kolegama sa UKC-a Tuzla, uz dugogodišnji rad i na drugim državnim univerzitetima u zemlji, primakao sam svoju akademsku karijeru, nažalost, par godina pred kraj.

2. Koji trenutak u Vašoj karijeri smatrate najznačajnijim, bilo da je to u oblasti istraživanja, nastave ili ličnog razvoja?

Istakao bih prvo odluku i prepoznavanje afiniteta prema svom profesionalnom opredjeljenju jer mnoge kolege, nažalost, “lutaju” i nikad se ne prepoznaju, niti ostvare u oblasti medicine, kao poziva, a ne zanimanja, do kraja svoje karijere. Svi ostali značajni trenuci i satisfakcija ovog profesionalnog opredjeljenja su vezani za zahvalnost i respekt od strane kolega studenata koje doživljavam gotovo svaki dan.

3. Koje tehnike ili metode biste preporučili studentima za bolje razumijevanje složenih koncepata neuroanatomije?
Šta smatrate ključnim koracima koje studenti treba da preduzmu kako bi ostvarili uspjeh u savladavanju anatomije i neuroanatomije?

Kao integralan odgovor na Vaša posljednja dva pitanja ključne stvari u savladavanju fundamentalne medicinske nauke treba i shvatiti po onoj: “Anatomia fundamentum medicinae est.”, ma kako to stereotipno zvučalo.

Ono što gotovo uvijek na prvim predavanjima i prvim kontaktima sa studentima govorim je da mi je teže uvjeriti i naučiti studente kako da pravilno uče, nego da im tu materiju prenesem, bilo predavanjima ili praktičnom nastavom. Ustvari to se svodi na vrlo jednostavan savjet, oko 6000 pojmova treba u kontinuitetu usvajati i slagati u logičku cjelinu, bez pauze u usvajanju znanja sa višesatnim svakodnevnim ponavljanjem i vizuelnim pamćenjem anatomske forme i oblika, bez straha i panike zbog zaboravljanja.

Često studentima kažem da se anatomija uči zaboravljanjem, jer neki oblik statistike kaže da novousvojeni pojam engrami našeg mozga trebaju “zaboraviti” oko sedamdeset puta da bi trajno bili pohranjeni u našoj memoriji. Možda ovo nije eksperimentalna nego empirijski utemeljena tvrdnja, ali u svakom slučaju, nije daleko od istine.